Igračica
Ljubav...kažu da treba da bude lepa, srećna... ali uvek u njoj ima i pomalo tuge…
Ja sam balerina, igračica na žici... To vam je već rekao moj kostim i suncobran od starinske čipke kojim održavam ravnotezu dok sa lakoćom balansiram tamo gore, visoko, bez sigurnosne mreže da ublaži pad… Tamo gore moj je svet, oduvek... Talasi muzike struje kroz vene, zatvorenih očiju izvodim poznatu tačku… Kao kroz pamuk dopiru do mene uzdasi straha i divljenja publike čije obrise ponekad nazirem kroz trepavice… Tamo gore sam sigurna, slobodna, laka kao pero... i sama...
Nedavno sam upoznala neobičnog klauna… Potpuno me opčinilo prepoznavanje u trenutku kad su nam se oči srele… Smejao se, prosipao šale iz rukava, delovao tako sigurno i smireno… Ali u dnu njegovog oka krila se opsesija… praznina i bol… duboka tuga…
Nasmešio se, poveo me za ruku i zaigrao sa mnom, vrteći me u taktu kao niko pre... Učinio da se smejem od srca, da se osećam najlepšom, jedinom na svetu… Pokazao mi korake do tad nepoznate, od kojih srce zakuca brže…
Neobičan klaun… Ponekad beskrajno nežan i pažljiv, a čas posle dalek i gotovo grub… U jednom trenutku udisala sam opojni miris njegove kože, a odmah potom bi se odaljio, skoro ispuštajuci moju ruku iz svoje… Njegovom izvežbanom oku nije promakao trzaj straha mojih usana kada bi se njegova ruka izmakla iz moje… I čudio se, kako to da kao od šale izvodim piruete na tananoj niti u vrtoglavim visinama, a plaši me svaki korak na tlu…
Od te večeri, večeri kad su nam se ruke preplitale u igri dodira, balansiram samo za njega… On me posmatra ćutke, ponekad se nasmeši i pogled mu postane blag… A ja igram kao što nikad nisam, ne bih li zadržala trenutak… Zadržala njegov pogled da ne odluta... i osećanje potpunosti koje me prožima dok me gleda...