Zasto sam drugacija...
Imam naviku koje se tesko otresti, stalno razmisljam o tebi, o sebi, o cudnim okolnostima u kojima sam se zatekla potpuno neocekivano… O tome kako ne mogu sebe da prepoznam… U sustini sam ponosita i sujetna zena, ali ne kad sam sa tobom… Ne poznajem ni sama sebe ovakvu…
Prolazim ponovo nase razgovore, vrtim slike I tonove… Posmatram svoje reakcije, svoje postupke… pokusavam sa spoznam sta je razlog sto sam ovoliko drugacija…
Bilo je hiljadu situacija koje bi za mene kakva sam bile neprihvatljive, videla sam da cak i tebe mnogo puta iznenadjuje kako prihvatam pojedine situacije… Sta me navodi na to?
Mnogo puta do tebe sam uskratila sebi ono vazno, ono sto zelim, ono sto bi me usrecilo, zarad ponosa, zbog sujete… Propustila priliku, i zazalila zbog toga…
Na samom pocetku naseg poznanstva donela sam odluku… da cu da dam celu sebe ovaj put… Da necu raditi ono sto se od mene ocekuje, vec samo ono sto zelim i osecam… jer zelim da budem sigurna da nikad necu zazaliti sto nisam nesto uradila ili rekla, a mogla sam… I da zbog svoje sujete, ponosa, onoga sto se od mene ocekuje, nisam ostvarila nesto sto zelim, za cim zudim…
Rekao si da je jedan trenutak uvek odlucujuci, da je moglo biti da se ne desi… Ali desio se, znaci da je tako trebalo… jer nista se ne desava bez razloga…