Bonaca
Jutarnje sunce baca kose svetlace po uljanoj površini vode. Nekoliko galebova se glasno dovikuje u potrazi za doručkom. Ispred mola par malih lokala koji se tek bude… bunovni konobari iznose stolice i postavljaju stolove… priprema za još jedan užurbani dan. U vazduhu miris soli i goriva za čamce… Za koji sat tu će vrveti od preplanulih nasmejanih lica i bezbrižnog žamora i smeha… ali je ovaj čas miran, tih i spokojan…
Iznad jednih vrata drvena firma ispisana vitičastim slovima… Konoba kao da je izronila iz priča o nekim drugim vremenima prkoseći modernom sjaju okolnih kafića. Sto sa crvenim kariranim stolnjakom, limena pepeljara i pomalo izlizan cenovnik pića…
Za stolom usamljeni jutarnji gost… Stigao je rano... Uz nasmešeno dobro jutro poručio je kafu koja dugo stoji netaknuta ispred njega. Sedi odsutno, zagledan u daljinu... Povremeno se prene da povuče dim ili otrese pepeo cigarete koja mu tinja medju prstima ...
Sedi tako satima, nepomično, ćuteći… Posmatra obzorje i igru svetlosti na vodi, prati galebove koji u sve većem broju preleću iznad zaljuljanih čamaca… Samo lice menja izraze, raspoloženja, kao da sa nekim vodi nemi razgovor… Onda klimne glavom, na brzinu isprazni šolju, kao da se vratio iz daleka, ogleda oko sebe, duboko udahne, ustane i ode niz rivu dugačkim korakom…