Necujni vrisak
Vreme moze istovremeno da prolazi strahovito brzo I beskonacno polako…Poziv..Prvo strah da li ces se javiti… Onda tvoj glas, trenutno potpuno zadovoljstvo…Zatim: “Zvacu te kasnije…” Neposredno posle toga mir, razmisljanje o boji tvog glasa…Vreme prolazi…ne zoves…pogledanje na sat, citava vecnost, a tek je proslo pola sata…sat…dva… Prisiljavam sebe da budem strpljiva…beskonacni minuti, a vec je proslo dva sata…fanfare se ne cuju…
Hiljade slika u glavi…Zabrinuto raspravljas sa nekim o IT zackoljicama… Sedis u P. ispred tocenog sa onim dalekim pogledom zaronjen duboko u sebe, kao jutros I zudno vuces dim za dimom…Kako ce se zavrsiti ovaj “jos jedan sranje dan”? Dajem ti vremena…obuzdavam sebe da posaljem SMS… “Jos malo, jos pola sata…”. I onda glas razuma, tvoja primedba da ne insistiram, da ces se javiti…
Stavljam svoj zivot na stand by… znam, ne treba to da radim, ponirem u sebe I pokusavam da nadjem nacin da se otrgnem I ne nalazim ga… pocinjem da zivim samo kad sam s tobom, sve drugo je ubijanje vremena. Vidim da gresim, a nemam snage da sebe nateram da se otrgnem, suvise je veliki strah da ce svaki pokret, svaka promena koju ucinim biti uzrok neceg strasnog…otvaranje mogucnosti da ostanem bez tebe…
Pitanje koje tera vatru kroz vene I izaziva drhturenje – je li opet dosao jedan od onih dana kada me ne zelis pored sebe? I u dubini potajna nada koju krijem sama od sebe...da ce fanfare da se zacuju sad...za koji tren...i da ce sve da bude kako treba....
I naravno...nisam mogla da se suzdrzim...pustila SMS...i pokajala se istog trenutka...i sad stezanje u grudima, maska koju nosim za okolinu, naoko normalno ponasanje, a u sebi vristim: ‚Glupaco, glupaco, glupaco...‘ Ti ne odgovaras...verovatno si sa prezirom pogledao poruku i pomislio, a mozda i rekao naglas: “E sad ces da vidis kad cu da ti se javim...“ Boli… I znam da cu opet provesti vece zagledana u prazno…pokusavajuci da prezivim do sledecih fanfara, do sledeceg vidjenja…o, kako bih vristala…