Why not...
Lezerni poziv, osmeh i usputno pitanje: „Jel se vidjamo veceras?“ „Why not... zvacu ja tebe.“ A u meni treperi nada da veceras necu uzalud cekati...da ce doci dan kada necu strepeti sta ce se desiti s tobom u tih par sati... Nisi spreman za mene, rece....iako ti Miss Pragmaticna kaze da si idiot i da sam bas ono sto ti treba... iza mog cutanja hiljadu pitanja i ogromni napor i mantra: „Budi strpljiva s njim... Mozda ce te ipak zavoleti...“
Nema foliranja, sve karte su na stolu, ali zato ne boli manje, cinjenica da je ona jos uvek u tvojim snovima, a da sam ja jos uvek, na neodredjeno vreme samo „why not...“. Ponekad ti pogled omeksa i prsti ti nezno predju preko mojih kapaka...i znam da sam u tim trenucima tu samo ja...do sledeceg trenutka kad ti licem predje senka, kad se setis svega... flesbek, i opet dignes gard i boris se protiv mene. Nisi spreman, za vezu, da se smiris... Ne znam na sta sam ja spremna, znam samo da sam pored tebe spokojna, srecna, bezbrizna i da me samo pored tebe ne plasi sutra...da mi je svejedno...Pitam se...hocu li ikad smoci hrabrosti da ti dam da procitas ovu moju malu hroniku... necu li se suvise plasiti kritike, smeha koji bi mogla da izazove...volela bih, mozda bi me bolje razumeo...mada mislim da ti i bez toga sve ovo zapravo znas...
Skupila sam petlju da ti kazem o svom strahu...napredujem, prosto sam ponosna na sebe...strah da ces jednog dana nestati, da neces pozvati i reci „Dodji...“ Nasmejao si se...znao si...nista nisi rekao... Cesto, cesto mi se cini da zaustis da kazes nesto vazno, za mene presudno, prosto zaustavis rec na usnama...i onda nista...i dalje zudno vuces dim za dimom i ne progovaras...