Vojvodjanski tango...
Uzburkana gomila oko nas… raspolozenje raste svakim trenom… bend na pozornici znalacki razvija pricu… smejemo se, pevamo, djuskamo… opusteno, slobodno… “Odmah se vracam…” kazes i gubis se u gomili… I samo sto si zamakao van vidnog polja zacujem tonove poznate pesme… Prolaze me trnci i odjednom osecaj kao kad sanjas da padas... Ta pesma… Bas su sad morali da je sviraju, kad nisi tu… Brzo sasecem tugu i mucninu sto me obuzima… Nema veze, desi se to tako… A onda, kao carolijom, krajickom oka uhvatim pokret… Okrecem glavu… I pitam se: cime sam zasluzila ovo… ti klecis pored mene, u oku ti titra smesak… ispruzena ruka koju prihvatam kao kroz san… Privlacis me u zagrljaj i pevusis na uvo… Vreme je stalo… bar ja zelim da stane… Trenutak zbog kog vredi ziveti…