Sulud dan...
Pogledao si kroz prozor i prokomentarisao: „Pa da, po ovakvom vremenu niko ne može da bude normalan...“
Danas ni ja nisam bila normalna... Kako je odmicao dan, rasla je teskoba, stezanje u grudima, neobjašnjiva uznemirenost, u jednom momentu poželela sam da vrištim... Odjednom su kroz glavu počele da lete sulude misli, izazivajući ivicu plača... bila sam na rubu samosažaljenja – osećanje koje najviše na svetu mrzim. Počela su pitanja: kako to da za mene uvek sve mora da bude komplikovano... kažu da sam premija, pa što onda večito ja moram da se borim...
Rekao si: „Tebi treba muškarac...“ Delimično tačno... Prirodne potrebe su nešto što treba zadovoljiti... Problem je u tome što sam ja žena sa jakim prirodnim potrebama, ali istovremeno i hipersenzitivno biće koje ne ume da razdvoji emocije i te fiziološke potrebe... Seks bez emocija je za mene nešto potpuno suludo... Nije da nisam probala... Probala i hvala, ali ne hvala, radije ću se baviti sama sobom...