Prvi put...
Sedim u praznom stanu...cekam da se desi nesto...nista se ne desava... Po prvi put sam potpuno sama... bez ikog za koga bih bila tu... sa kime bih se smejala ili svadjala ili plakala, cije bih brige brinula… sa kime bih podelila neke smesne ili tuzne stvari koje mi padaju na pamet… kome bih bila vazna… Slusam neke reci pesama, koje pricaju o nekim ljubavima, o nekim lepim stvarima o kojima sam mastala, danima i dogadjajima koji se meni nikad nisu desili, a koje sam toliko zelela…
Cesto u mislima odem tamo negde, na pocetak… ponovo idem stazama kojima sam prosla… mladost, zivot, dogadjaji se redjaju… Posla sam sa toliko poleta, spremna da osvojim svet u jednom potezu… I sve se svelo na sobicu… samocu… tisinu… I tugu...
Pada mi na pamet Mitke, njegov zal za mladost… Muka koja uhvati kad pomislis sta bi bilo da je bilo… Tuga koja te prozme kada shvatis da nema ponovo… Da vreme ne moze da se vrati…
Ljubav sam nasla kasno... uhvatila je toliko grcevito da postoji velika mogucnost da je ugusim... Mnogo i cesto razmisljam o tome, je li to zal za mladost, je li to zaista ljubav ili samo potreba da ipak, makar i sad prozivim neprozivljeno, nadoknadim propusteno... Preispitujem se, ponovo, i ponovo... moram stvari da nazovem pravim imenom...
I koliko god se preispitivala, odgovor je uvek isti...grcevito sam zgrabila tu ljubav jer sam uvek sanjala o njoj, a ona se desila sad... I ne zelim da je izgubim, ne zelim da prestane to ushicenje, to ispunjenje koje me prozima svakog trenutka dok traje... Toliko sam je zedna oduvek, utoljavam zedj... halapljivo, nekontrolisano... Toliko halapljivo da boli... Ali ne mogu da prestanem...ne mogu da stanem...